Zamislite da ste u trgovini, predblagdanska je guzva, puno ljudi, vike, guranja, dovikivanja i galame. Ako ste imalo kao ja, pocinje i kod vas rasti razina napetosti, postajete nervozniji, uzbudjeniji, mozda i ljuci. No, to ne znaci da cete pobacati sve artikle iz kosarice na pod i pobjeci trceci iz trgovine. Prepoznat cete svoju povisenu uzbudenost i aktivirati svoje mehanizme samoregulacije te "odraditi" posao kupovine najbolje i najmirnije sto mozete. Kod kuce cete se mozda izventilirati ukucanima ili prijateljima i ponovno biti dobro, u ravnotezi.
Upravo te procese u kojima prepoznajemo da smo preuzbudeni i preplavljeni te svjesno ili nesvjesno promisljanje sto da ucinimo sa sobom kako bi se prilagodili postojecoj situaciji i ocekivanjima koja drugi imaju od nas nazivamo samoregulacijom.
Kako mozak uci samoregulaciju
Nas je mozak poslozen tako da maturacijom, odnosno sazrijevanjem uspijevamo presloziti sve podradzaje koje primamo u neki hijerarhijski odnos, sto je vise a sto manje vazno, te se onda ponasati iz takve procjene. No sto se dogada kada ne mozemo procijeniti i posloziti ono sto nas okruzuje po nekoj hijerarhiji, kada dode do preplavljavanja podrazaja "izvana"? Mozemo li regulirati svoje ponasanje? Mozda mi odrasli i mozemo, sto zahvaljujemo primjerenom obrascu mozdane aktivnosti i sazrijevanju mozga. Ali djeca? I posebno djeca netipicnog razvoja?
Da bi se mogli samoregulirati potrebno je da nas mozak "dobro radi", da su neuroni povezani, da je obrazac mozdane aktivnosti primjeren. Ako nemamo fiziolosku podlogu na neko ponasanje u nasem mozgu, ne mozemo ga ni izvesti.
Ali mozak mozemo i "utrenirati" te si sami pomoci da on bolje radi. Stimulacije iz okoline omogucuju stvaranje novih veza izmedu neurona ili utvrdivanje vec postojecih sto dovodi do stvaranja memorijskog potencijala. Poznati neurolog Ranko Rajovic govori da kada dijete napuni 5 godina, njegov mozak je formirao 50% sinapsi, do 7. godine 75%, a do 12. godine cak 95% sinapsi.
Uloga okoline u razvoju mozga
Okolina predstavlja vazan cimbenik u razvoju neurona i sinapsi kao i u cjelokupnom razvoju mozga. Ovo nam pokazuje da mozak ima svoj tempo razvoja odredjen godinama - ne ocekujemo od petogodisnjaka da se samoregulira kao sto ocekujemo od desetogodisnjaka.
Primjerice kada je dijete previse okruzeno ekranima, podrazajima iz video igrica mozak je preplavljen preintenzivnim podrazajima i ne moze se snaci u "stvarnom svijetu". Ako je dijete okruzeno primjerenom stimulacijom, mozak se razvija primjerenim tempom i stvara se fizioloska "podloga" za razvoj samoregulacije. To se kod djeteta primjecuje u situacijama kada uspijeva regulirati emocionalnu reakciju kada nije nesto po njegovom, kada je u stanju strpljivo pricekat svoj red, kada prije poslusa uputu odrasle osobe.
Sto djeci treba za razvoj samoregulacije
Da bi dijete razvilo samoregulaciju potrebno je da je okruzeno primjerenom okolinom, jasnim pravilima, strukturom, ali i situacijama u kojima moze uvjezbavati ove vjestine. Nitko se nije naucio samoregulirati ako je uvijek sve bilo po njegovom.
Uloga roditelja
Ovdje dolazimo na red mi roditelji, oni koji trebaju biti ti vanjski regulatori od najranije dobi djeteta. Ukoliko je reakcija roditelja na djetetovo ponasanje primjerena, onda mozemo ocekivati da ce dijete nauciti regulirati svoje ponasanje. Isto tako, vazno je kako i mi reagiramo u situacijama kada se ocekuje primjerena reakcija, jer djeca uce po modelu, a roditelji su najveci modeli u ranoj dobi.
Vazno je da roditelji prihvate djetetovu emociju, da ju imenuju i pomognu mu da ih nauci prepoznati, ali isto tako, vazno je i da mu postave granicu. Zahvaljujuci granicama, djeca se osjecaju sigurno u prisutnosti roditelja i bas zato sto znaju da ce im roditelj postaviti cvstu granicu, oni mogu nauciti regulirati svoje ponasanje, jer bez obzira kakvo ono bilo, "mama i tata su tu i uz njima sam siguran" je poruka koju dijete treba dobiti.
Nije uvijek lako reagirati primjereno na djetetove emocionalne reakcije, no treba imati na umu da dosljednoscu jedino mozemo ocekivati rezultate i da trebamo biti strpljivi kako bi do njih doslo.
Neurofeedback kao alat za razvoj samoregulacije
Jedan od nacina na koji mozemo mozak potaknuti da se nauci samoregulirati je i putem neurofeedbacka. Metoda je to kojom na jasan i zabavan nacin dajemo povratnu informaciju o mozdanom funkcioniranju, a mozak uci promijeniti neuchinkovite obrasce rada onim novima koji dovode do promjena i poboljsanja u ponasanju.
Osnovni cilj je pronaci ono sto je za osobu optimalno funkcioniranje, koje ujedno dovodi do ravnoteze u organizmu i omogucuje mu maksimalno koristenje njegovih potencijala.
Nasa psihologinja Josipa kreirala je online tecaj u kojem objasnjava odnos razvoja mozga, obrazaca mozdane aktivnosti i razvoja samoregulacije. U tecaju cete pronaci i konkretne savjete za situacije u kojima smo se svi nasli, a koji Vam mogu pomoci da odmah krenete podrzavati uredan razvoj samoregulacije kod svog djeteta. Tecaj je dostupan na online platformi Udemy.
Zanima vas kako neurofeedback pomaze vasem djetetu?
Zakazite inicijalnu procjenu i zajedno odredimo koji pristup je pravi za vasu obitelj.
Naruči se na procjenu